Izlet u Slavoniju

Izlet u Slavoniju

102 views
0
PODIJELI

DINAMIČKI PLAN IZLETA:

PETAK 27.4.2018 (polazak)
23.30h- okupljanje na Sukoišanskoj stanici i smještaj u autobus
23.45h- polazak autobusa

SUBOTA 28.4.2018. (Đakovo, Kopački rit, Osijek)
07.00h- dolazak u Đakovo, pauza za doručak, slobodno vrijeme za obilazak

Đakovo, 19 grad po veličini u Republici Hrvatskoj, smješten je u središnjem i najljepšem predjelu Slavonije, na 111 metara nadmorske visine, na đakovačkoj zaravni. Prvi puta se spominje u pisanim dokumentima 1239. godine u darovnici hrvatskog kneza Kolomana bosanskom biskupu Ponsi, čime biskupi postaju gospodarima Đakova i Đakovštine. Đakovo je i danas biskupski grad – sjedište Đakovačko-osječke nadbiskupije. Godine 1536. Đakovo su zaposjeli Turci i vladali gotovo 150 godina – grad tada dobiva naziv JAKOVA. To je mračni dio povijesti grada jer su srušene su skoro sve katoličke crkve i džamije. Najpoznatija džamija je je Ibrahim-pašina koja je nakon odlaska Turaka pretvorena u katoličku crkvu. Godine 1690. u grad se vraća biskup i tada počinje izgradnja grada, te nova, katedrala i biskupski dvor.
Današnja katedrala-bazilika Sv. Petra sagrađena je u neogotičko-romanskom stilu. Biskup Strossmayer ju je počeo graditi 1866. godine u 52. godini života i 16. godini biskupske službe. Gradnja je trajala punih 16 godina (do 1882. godine), od toga 4 godine vanjski građevinski radovi, a 12 unutrašnje uređenje katedrale. Za gradnju katedrale potrošeno je 7 000 000 komada opeke koja je pečena u Đakovu. Kamen je dopreman iz Istre, Mađarske, Austrije, Italije i Francuske. Projektanti katedrale su bili arhitekti iz Beča Karlo Rősner i Fridrich Schmidt. Unutrašnje uređenje je povjereno njemačkim slikarima koji su živjeli u Rimu, ocu i sinu Alexandru-Maximilianu i Ludwigu Seitzu. Katedrala ima 7 oltara, a krase ju 43 freske, 31 kip i 32 reljefa, te orgulje sa 73 registra, tri manuala i 5 486 svirala. Godine 1773. Đakovo postaje središte sjedinjenih biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske koje obuhvaćaju sve sjeveroistočne hrvatske krajeve. Imenovanjem Josipa Jurja Strossmayera biskupom 1849. god. razvoj grada je u novom usponu. Biskupsko vlastelinstvo postaje uzorno gospodarstvo sa znatnim prihodima koji velikom biskupu omogućuje neviđene mecenske pothvate u Hrvatskoj (HAZU), a Đakovu s novom katedralom, te brojnim crkvenim i gospodarskim zdanjima daje novo lice.

09.00h- polazak za Kopački rit

Područje Parka prirode Kopački rit nalazi se na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske. To je ravničarski dio geografske cjeline Baranje, u sastavu Osječko-baranjske županije, pretežito nizinskog područja između rijeka Drave i Dunava te državne granice s Republikom Mađarskom.
Kopački rit je poplavno područje nastalo djelovanjem dviju velikih rijeka, Dunava i Drave. Sjeverno, južno i zapadno od Parka prirode nalaze se značajne poplavne površine koje se protežu do Batine na sjeveru, Bijelog Brda na jugu i Donjeg Miholjca na zapadu.
Reljef područja je rezultat rada vode, kako same rijeke, tako i poplavnih voda koje plave područje. Rijeke u svom živom toku stvaraju sprudove i otoke – ade – te rukavce koje ovdje zovu ‘dunavac’ ili ‘stara Drava’. Nasuprot tome, vode na poplavnom području na jednom mjestu talože nanose, dok na drugom mjestu produbljuju teren, te cijelo područje dobiva specifičan valoviti izgled. Tako nastaju bare (tj. depresije) i grede (tj. povišena područja) koje se pružaju stotinama metara jedna pored druge. Tu su svoj dom pronašle rijetke i ugrožene biljne i životinjske vrste, a zbog bogatstva životinjskog svijeta južni dio Parka proglašen je posebnim zoološkim rezervatom. Kopačkom ritu posebnu zanimljivost daju ptice, pa je do sada zabilježeno 300 vrsta, od kojih se 141 redovno ili povremeno gnijezdi.
Zbog iznimne prirodne vrijednosti Kopački rit je 1993. godine uvršten na Popis Ramsarskih područja. Na toj listi su područja zaštićena Konvencijom o vlažnim područjima od međunarodnog značaja, osobito kao staništima ptica močvarica, koja je 1971. godine potpisana u iranskom gradu Ramsaru (tzv. Ramsarska konvencija). Uz to, u sklopu projekta Uspostava nacionalne ekološke mreže kao dijela Sveeuropske ekološke mreže i EU mreže Natura 2000, Park prirode i Posebni zoološki rezervat Kopački rit je određen kao područje od međunarodne važnosti.

10.30h- dolazak u Kopački rit, obilazak uz stručno vodstvo
14.30h- polazak za Osijek, slobodno vrijeme za obilazak

U starom vijeku ovdje se nalazio keltski te rimski grad Mursa. Po prvi put u povijesti pisano ime grada u mađarskoj inačici Eszek spominje se 1196. godine, a Nijemci ga nazivaju Esseg. Srednji vijek u vrijeme Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Osijek je proživio kao bogati trgovački i obrtnički gradić, a zatim su ga u ljeto 1526. osvojili vojnici moćnoga Osmanskog (Turskog) carstva.Od kraja 17. stoljeća Osijek je vraćen Hrvatskoj u sastavu Habsburškog (Austro-ugarskog) carstva. Izgrađena je velika utvrda uz rijeku Dravu, grad se obnovio u baroknom stilu. U 19. stoljeću, Osijek doživljava veliki gospodarski i kulturni procvat. Izgrađena je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, Županijska palača, Kon-katedrala Sv. Petra i Pavla, a u promet je pušten prvi tramvaj u široj regiji. Otvara se i niz drugih kulturnih ustanova te tvornica što privlači velik broj novih građana.
Nakon Prvog svjetskog rata Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije, a nakon Drugog svjetskog rata postaje dijelom socijalističke republike Jugoslavije. Krajem 1980-ih strahote dotadašnjih ratova činile su se kao daleka prošlost koja se nikada ne može ponoviti. Grad je živio punim plućima, mijenjao se i sve se više otvarao, budućnost se činila boljom nego ikad prije.Na žalost 1991. godine, Osijek je ponovo napadnut. Proglašenjem neovisnosti u Hrvatsku su ušle vojne postrojbe Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Grad je mjesecima razaran no njegovi su stanovnici sve vrijeme rata ipak pokušavali živjeti kao da će „već sutra“ nastupiti mir. Osijek je tada jednom zauvijek pokazao da će ostati, kako i najpoznatiji gradski grafit kaže, „nepokoreni grad“!

18.30h- polazak prema planinarskom domu Jankovac

Usred nepregledne slavonske ravnice izdiže najljepša planina u Slavoniji- Papuk. Raznolike i guste šume Papuka stanište su i utočište jelena, srna, divljih svinja, lisica, kuna, brojne vrste ptica, a brzi i hladni planinski potoci stanište su specifičnim ribljim vrstama, vodozemcima i gmazovima. Iznimno bogatstvo vode najbolje možete doživjeti u Park-šumi Jankovac gdje posebno dominira 35 m visok slap Skakavac, jedinstven po svojoj ljepoti u cijeloj Slavoniji.
Izletište Jankovac biser je slavonskih planina. Visoravan je smještena na sjevernoj padini Papuka u blizini Podravske Slatine. Za afirmaciju prirodnog prostora današnje Jankovačke doline zaslužan je plemeniti Josip Janković, voćinski vlastelin – kojega se često naziva i grofom, iako to nikad nije bio – a koji je kao osebujan i poseban čovjek prepoznao ljepote tog prostora još početkom 19. stoljeća i to ne samo prepoznao već izgradio, unaprijedio i oplemenio. Jankovac se nalazi u lijepoj prirodnoj dolini, koju okružuju bogate bukove šume i brojni izvori i potoci podno Papuka. Da bi u toj lokaciji probudio romantični, atraktivni okoliš plemeniti je Janković izvršio određene radove. Prvo je uredio tri izvora, uklonio dio šume i oblikovao širu dolinu; u njoj oformio dva jezera usmjeravajući prema njima brojne izvore podno stjenovitih obronaka s istočnog ruba doline. Potom je kanalizirao potok iz jezera i usmjerio ga prema trećem manjem jezeru na zapadnom dnu doline, na mjestu gdje se dolina obrušava u kanjon rječice Kovačice. Time je stvorio posebnu atrakciju, slap Skakavac. Zbog obilja vode i svoje visine, slap pruža veličanstveni prizor, jedinstven na području Slavonije, posebice za jake zime kada se zamrzava u atraktivan ledeni stup.
U tako definiran prostor inicijativa za izgradnju planinarskog doma na Jankovcu krenula je već 1929. godine. Za lokaciju je odabrano mjesto na dnu jankovačke doline sa zadovoljavajućim kolnim pristupom sa ceste od Slatinskog Drenovca, ali i vrlo lijep pogled na livadu i jezera. Projekt za taj prvi dom izradio je osječki graditelj Franjo Dlouhy, član drustva Jankovac, 1930. godine. Objekt je završen i otvoren 3. lipnja 1934. godine. Vrlo brzo se pokazalo da novoizgrađeni planinarski dom na Jankovcu ne zadovoljava potrebama, jer se na izlet na Jankovac, u to vrijeme, odlučuje veliki broj osječkih i požeških planinara. Zbog toga se žudilo za većim ambicijama odnosno izgradnjom većeg i reprezentativnijeg doma. Nadogradnja je završena u kolovozu, a dom otvoren u rujnu 1940. godine. Prošireni je dom bio dvostruko veći od prethodnog.
Drugi je dom zapaljen tijekom Drugog svjetskog rata.
Treći dom grade ponovo planinari Jankovca na mjestu starog doma. Ovaj dom otvoren je 1951. godine. Dom je bio opskrbljen vodovodom iz izvora, strujom iz male hidrocentrale (kasnije je izgrađen dalekovod pa se prestaje koristiti ta hidrocentrala).Dom je stradao u požaru na Novu Godinu 1987., ali ga planinari Jankovca potpuno obnavljaju i nadograđuju. Tako nastaje četvrti dom. Taj dom je potpuno devastiran u Domovinskom ratu od 1991. do 1992. godine. Hidrocentrala, turbina i generator su odneseni, dalekovod je van upotrebe, sve instalacije pokidane. Društvo “Bršljan – Jankovac” daje 2002. godine dom “Javnom poduzeću Hrvatske šume” u koncesiju na 25 godina. “Hrvatske šume”, podružnica Orahovica obnavlja i potpuno uređuje okoliš i dom. Tako nastaje peti Dom na Jankovcu kao lijepo uređeni objekt. s dobro opremljenim sobama, kuhinjom i blagovaonom. Otvorenje Doma obavljeno je 5. svibnja 2004. godine uz prisutnost predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića. Današnji planinarski dom na Jankovcu jedan je od najljepših planinarskih domova u Republici Hrvatskoj.

20.30h- dolazak u planinarski dom, smještaj, noćenje

NEDJELJA 29.4.2018 (Papuk)
07.30h- buđenje, doručak
08.30h- polazak prema vrhu Češljakovački vis (825 m/nv)

Češljakovački vis se nalazi u istočnom dijelu Papuka gdje se ona počinje spajati sa Krndijom. Vrh se nalazi na šumovitom grebenu i predstavlja najistočniji vrh Papuka.

10.30h- dolazak do vrha Češljakovački vis, pauza za marendu
11.00h- polazak prema planinarskoj kući Jezerce
13.00h- dolazak do planinarske kuće Nevoljaš, pauza za marendu
14.00h- polazak prema vrhu Ivačka glava (913 m/nv)

Ivačka glava je kameniti vrh na glavnom hrptu Papuka koja je navodno dobila ime po veličkom plemiću Ivanku. Sa vrha se pruža prostran pogled preko Podravine sve do planine Mecsek u Mađarkoj, a preko Požeške kotline i do bosanskih planina. Smatra se najljepšim vrhom na Papuku i jednim od najljepših u slavonskom gorju.

16.00h- dolazak do vrha Ivačka glava
16.30h-polazak prema planinarskom domu Jankovac
18.30h- dolazak do planinarskog doma Jankovac, noćenje

PONEDJELJAK 30.4.2018 (Krndija, Kutjevo, Požega)
07.30h- buđenje, doručak
08.30h- polazak prema mjestu Duzluk
09.30h- dolazak u mjesto Duzluk, obilazak jezera, polazak prema ruševinama Ružica grada, Staroga grada i vrhu Kapovac

Nedaleko od mjesta Orahovice nalazi se najljepši i najočuvaniji “stari grad” – Ružica, vrijedan primjer gotičke i renesansne umjetnosti. Nalazi na sjeveroistočnom obronku Papuka (418 m) iznad sela Duzluk, spada među najveće srednjovjekovne utvrđene gradove u predjelima sjeverne Hrvatske, a njegove zidine šire se na prostoru od oko 8.000 m2.Izgrađena u neko neodređeno vrijeme bez imena njezinog vrsnog tvorca i graditelja. Ime Ružica grad nije u potpunosti istraženo. Neki povjesničari ga povezuju s imenom sela Duzluk (tur. duzem “cvijeće, divlja ruža”). Ruža je tada služila kao djevojački nakit. Drugi ga spajaju sa imenom srednjovjekovnog grada Orahovice (“Raholcza”), u čijem je posjedu dvorac bio u srednjem vijeku.
Prvi pisani spomen Orahovice datira iz 1228. godine, a Povijesni spomen samog dvorca datira iz 1357. godine (kao kraljevska imovina). Do 1543. Ružica grad je u rukama raznih velikaša: Nikola Kont, Lovro Iločki, Ladislav Više, braća Pomanicki. Pod turskom vlašću (1543.-1687.), dvorac je bio sjedište turske trupe. Početku 18. stoljeća Ružica grad gubi na važnosti, kao većina srednjovjekovnih utvrda. Od 18. do 20. stoljeća često je mijenjao vlasnike (barun Cordua, barun Fleischmann, grof Pejačević Dimitrije Mihalović, barun Gutman i dr.)
Svojim strateškim položajem, kulama i tornjevima, prsobranima i strijelnicama, bio je neosvojiv za pješake. Jurišajući strmom uzbrdicom nisu mu mogli nauditi kopljima, sjekirama, mačevima, a niti kletvama. Život u tvrđavi je bujao. Bili su tu izgrađeni prostori za gospodare, gospodu, vojnike i služinčad, odaje i sobe, prostorije za odmor i razonodu, radionice, bogomolje, obredne i svečane dvorane, ali i spremišta, vojnice i perivojna šetališta. Udarali su u njega gromovi, bacači kamena, topovi i minobacači, a on je još uvijek tu, živi svjedok vremena i događanja.
Praznovjerni pripovjedači izmišljali su priče o tome kako je veliki grad građen i kako je dobio ime. U priče su utkane dobrota i zlo, ljubav, sloga i nesloga, sila i lukavstvo. Tako su nastale legende o Ružici gradu poput one o njegovom nastanku:
„Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje prića u davno je doba bilo vilinsko ročište.Tu su se, na šumskoj čistini, vile noću sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluči neki moćni velmoža sazidati tvrdi grad…Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetići, sada su bili razasuti veliki čavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro počele dizati zidine…Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoć porušile…Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noć ruše gradnju. Što da učini? Odlučio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoč svim vilinskim moćima, unatoč njihovim čaranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemoćne da oslobode svoju družicu, tako su nemoćne bile i sada. I nemoćno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuče Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moć, i kako je beščutno zazidava u temelje kule.Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u času kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.“
Dalje od Ružica-grada, u dubokoj nutrini Papuka u gustoj šumi, skrivaju se ruševine Starog grada. Prilagođene su stijenama i pećinama, urasle u planinu. Stoljećima izložen zubu vremena istrošeni kameni zid. Nazire se vještina i umjetnost gradnje. Zjapi zaobljeni svod i nepravilni otvori. Vrata, prozori i osmatračnice.
O povijesti Starog grada zna se veoma malo. Prema vrsti, rasporedu i duljini zidova smatra se da je utvrda starija i da je zauzimala veću površinu od Ružice grada. Do sada nisu pronađeni tragovi udobnog stanovanja. To govori da je služila isključivo u vojničke svrhe. Svrstavaju je negdje u rani srednji vijek. S druge strane izostanak bilo kakvih branič – kula upućuju na zaključak da je utvrda bila možda samo pribježište. Iz sačuvanih ostataka povjesničar Đuro Szabo sačinio je tlocrt utvrde Starog grada na temelju kojeg se može zaključiti da se utvrda prostirala, poput Ružice grada, pravcem sjever – jug. Bila je podijeljena u četiri dijela. Na svakoj strani nalazila su se posebna pojačanja za efikasnu obranu.
Dosadašnja istraživanja pomalo zbunjuju. Ima zagovornika koji smatraju da su ruševine Starog grada svjedoci kako je tu nekad bio moćni, patricijski i kohortni, posve zaboravljeni, rimski kaštel. Opisuju ga kao odmorište na putu iz Požeške kotline u Panonsku nizinu. Utvrđenim bedemima pripisuju ulogu da su štitili utvrdu od najezde divljih hordi sa sjevera.Neki opet smatraju drugačije. Iz sačuvanih ostataka prepoznaju način gradnje utvrde. Te činjenice svjedoče da se radi o 13. stoljeću. No, to je vrijeme Ružice grada, neobično je da na tako malom prostoru budu dvije tako velike utvrde istodobno. Neki istraživači smatraju da se najvjerojatnije prvo spominjanje utvrde Orahovica odnosi na Stari grad. Oni Ružicu grad, i kasnije trgovište Orahovicu, svrstavaju u 15. stoljeće.Bilo kako bilo, Stari grad velika je povijesna nepoznanica, a njegova prošlost nedovoljno je istražena. Ne zna se čak ni otkuda mu to ime, te on predstavlja veliki izazov povjesničarima.

12.30h- dolazak do vrha Kapovac, pauza za odmo

13.00h- polazak prema prijevoju „međa“ gdje nas čeka autobus
14.30h- dolazak do prijevoja, polazak autobusom prema Kutjevu i obilazak vinarije (degustacija vina i suhomesnatih proizvoda)

Kutjevo je grad u Hrvatskoj, a nalazi se u Požeško-slavonskoj županiji u plodnoj Požeškoj ‘zlatnoj’ dolini, na južnim obroncima Krndije i Papuka u uskoj dolini rječice Kutjevčanke, te je jedan od najmanjih gradova u zemlji. Grad Kutjevo bogate je povijesne baštine, a spominje se više od 770 godina i prepoznaje po, nekad uzoritom, vlastelinstvu, ljudima i glasovitome kutjevačkome vinu, čija tradicija seže do srednjovjekovnoga pa čak i rimskoga doba.
Kutjevo je vinska prijestolnica kontinentalne Hrvatske. Glasoviti kutjevački vinski podrum posjeduje arhivska vina – nadaleko poznatu kutjevačku graševinu, sivi pinot, bijeli pinot, traminac, rajnski rizling. Neposredno uz kompleks podruma i vinarije nalazi se i lijepi dvorac Kutjevo, podzemnim prolazom povezan s vinarijom, u kojem su nekad boravili glasoviti barun Franjo Trenk i carica Marija Terezija.
Prvi pisani podaci o Kutjevu potječu iz 13. stoljeća kada redovnici Cisterciti, narodu poznati kao “bijeli fratri”, 1232. godine ovdje osnivaju opatiju Vallis Honesta de Gotho. Iz toga vremena je i čuveni vinski podrum, a u njemu je prema predaji, kameni stol iz doba baruna Franje Trenka i carice Marije Terezije.
Godine 1536. ovaj kraj godine osvajaju Osmanlije, a nakon 150 godina turske vladavine, od 1686. godine, ovdje stoluje plemić Ivan Josip Babić.On godine 1698. uz suglasnost cara Leopolda, vlastelinstvo predaje redu Isusovaca, pod uvjetom da prihodi idu za korist duhovnoga i prosvjetnoga razvoja naroda. Isusovci u manje od dva desetljeća obnavljaju opatiju, grade novu župnu crkvu i barokni dvorac koji dovršavaju 1725. godine, obnavljaju podrum te posebno unapređuju vinogradarstvo i podrumarstvo, a i ostalo gospodarstvo (pokreću se sajmovi te oživljava bačvarski, kožarski, kovački, mlinarski, pekarski i dr. obrti).Posjedom od 1773. do 1882. godine upravlja Ugarska državna komora, odnosno Naukovna zaklada (Fundus Studiorum). U tome vremenu Kutjevo stagnira pa zbog toga 1882. godine Zemaljska vlada raspisuje dražbu za prodaju Kutjevačkoga dobra. Na dražbi ga kupuje obitelj Turković iz Karlovca. Tijekom šezdeset i tri godine (1882. – 1945.) obitelj baruna Turković podigla je Kutjevačko dobro i dovela ga do najvećega procvata.
Još daleke 1733. godine sagrađena je vojarna u okviru koje se 1873. osniva vojna pastuharna. Rad pastuharne je obnovljen 1946. osnivanjem Vojne ergele koja se nakon jedne godine seli u majur Ovčare, a 1960. godine biva ukinuta. U ovoj pastuharni kao vojnik službovao je veliki hrvatski književnik Antun Gustav Matoš. Gospodarski uspon zaustavljen je Prvim svjetskim ratom, a Drugi svjetski rat i nove političke prilike označile su kraj kutjevačkoga vlastelinstva koje je pretvoreno u socijalističko poljodjelsko dobro. Intenzivan razvoj poljoprivrede i prepoznatljivosti u znaku vinske kapljice i drugih proizvoda nastavio se 1963. godine kada je stvoren PPK Kutjevo, danas dioničko društvo Kutjevo.

17.30h- polazak prema Požegi, slobodno vrijeme za obilazak
19.30h- polazak prema planinarskom domu Jankovac
20.30h- dolazak do doma, noćenje

UTORAK 01.05.2018
06.00h- buđenje, doručak
07.00h- polazak prema Novoj Gradiški
09.00h- polazak prema vrhu Brezovo polje
13.00h- dolazak na vrh Brezovo polje (984 m/nv)
16.30h- dolazak u Novu Gradišku i polazak prema Splitu
23.00h- dolazak u Split

Prijave za izlet uz uplatu: u prostorijama Društva, Sinovčićeva 2, utorkom, srijedom i četvrtkom od 18 do 22h te petkom od 8 do 12h.
Informacije: u prostorijama Društva i na telefon 021/394-365
Prijevoz: autobusom
Oprema: gojzerice, odjeća primjerena vremenskoj prognozi, planinarski štapovi, vreća za spavanje, čeona lampa, hrana i piće, mobitel, članska iskaznica.
Težina: K2 – T2

* 25.4.2018 (srijeda) će se održati sastanak pred izlet!
Vodič: Ivana Radonić (095/5326885)

Prednost kod popune autobusa imaju prijavljeni s cjelovitom uplatom izleta.
Prisutni na izletu sudjeluju na vlastitu odgovornost i dužni su pridržavati se uputa vodiča. Nije dozvoljeno uznemiravanje životinja, branje biljaka, te bacanje otpada po okolišu.
Vodič zadržava pravo promjene satnice ovisno o okolnostima.

Kondicijska zahtjevnost:
K1 – lagano (visinska razlika manja od 500 m)
K2 – srednje teško (visinska razlika od 500 do 1000 m)
K3 – teško (visinska razlika od 1000 do 1300 m)
K4 – vrlo teško (visinska razlika veća od 1300 m)

Tehnička zahtjevnost :
T1 – nezahtjevno (bez upotrebe ruku i pomagala)
T2 – srednje zahtjevno (povremena upotreba ruku za lagano penjanje)
T3 – zahtjevno (povremeno penjanje uz upotrebu ruku i pomagala – via ferrata, a zimi povremena upotreba dereza i cepina)
T4 – vrlo zahtjevno (duže i zahtjevnije dionice osiguranih putova, a zimi konstantna upotreba dereza i cepina

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR